Ne znate vi moju Ninu

                                           
                                             Ole lole navikso mesec medaljon
                                                       Al nešto srdito motri
                                                    Postrojen zvezda bataljon
                                                       Fališ na toj smotri...
                                               Opa, briga te ti gnjaviš jastuk
                                                     Pogled se na pola slama
                                                Spremaš se na bezobrazluk
                                                        Budi bože s nama...


Večeras nema slika u ovom postu. I ti znaš mrvice da je to zato što sam ih zaključala. U poseban folder. I na kompu i u srcu. Ono što je uistinu posebno i jedno jedino na čitavom svijetu ne dira se i ne gleda često. To ti je isto kao one izrezbarene i prekrasne šarene šoljice za kafu sa zvjezdastim tanjirićima koje mi je umotane u novinski papir od ko zna odkad donjela moja pranena, jednog aprila prije deset godina, par mjeseci prije nego što je zauvijek otišla negdje gore.

Za takve ljude i takva stvorenja jednostavno i tiho znaš da žive u tebi, tamo gdje je najvažnije. I ponosan si do ludila svaki put kad se probudiš, svaki put kad otvoriš oči.

Jer je to najljepši prkos suzama, ikada.

Ponosan si što ti je data prilika da te takva bića uopšte zapadnu u ovom jednom jedinom, zemaljskom i blesavom životu... Ponosan si do ludila što su te izabrala negdje gore onda kad su se birale duše i što su došla na ovaj svijet s ciljem da te vole svim svojim srcem, sa svime što imaju,  i da te nauče nečemu što je prestrašno važno. I što jednostavno osjećaš da im vraćaš tako što ih voliš sve više, sa svakim novim udisajem koji udahneš. Sve dok su tu. A kad odu trudiš se sa svime što znaš i što ne znaš da živiš sa prestrašnom činjenicom da ih više nema. S tim što ih više nikad ne možeš dodirnuti, zagrliti i poljubiti.
Osim mislima i srcem.
I nekako kao fakat znaš da je mislima i srcem ono najvažnije, i to je tako, stvarno jeste, ali jebemu državu, ne možeš, jednostavno ne možeš pobjeći od jačine te praznine kojom ti fale u rukama. Fale onako da boli.
Bole te prsti,
I usne.
Boli te sve...

Pa se trudiš da razumiješ kako nebo samo najbolje bira.
Jer svi mi ostali smo u drugim redovima, nismo u tom prvom. Srećom ili nesrećom.
Nama je ostavljeno još neko vrijeme. Da ispravimo greške i dosegnemo njihov nivo.
Ispunimo svoju svrhu života.
Opravdamo u potpunosti ono zbog čega postojimo.

Moja Nina...

Ne diram ja već dugo sjećanje na tebe.  Ne smijem ljubi, jer se bojim. Samo za neke specijalne prilike, neke specijalne datume. One kad me uspomene spiče s direkt krošeom u glavu pa ne znam jesam li pošla ili sam došla. I stigne me sve. Kao kad sam prije par dana čula da će Balaš biti u Sarajevu.

Pazi sad - 25 aprila. Ni manje ni više.

Baš kad je tačno godina dana od kad tebe nema.

Majke mi ima da odem. Na konto svih onih njegovih pjesama i koncerata koje smo odslušale zajedno. Makar me ne pustili s posla i makar tu subotu morala da slažem bilo šta na čitavom ovom svijetu. Samo da ti svi zajedno otpjevamo Ole Lole. Da pogledam gore u bataljon zvijezda.
I da ti bez ijedne izgovorene kažem koliko fališ na toj smotri.

Nisam više na blogu. Ne  pitaj ništa, nije to ni blizu isto kao onda kad smo ti i ja trajale. Zgrozila bi se u šta se pretvorilo. Tačno te vidim kako bi frknula repom i pogledala me satirički u smislu "Jes ti možda neke ludare jela jutros za doručak?!?" onda kad bih pokušala da ti objasnim kako blogosfera izgleda upravo sada.

Jbg, ti znaš da ja ne mogu tako.

Btw, Essie od skora ima novu frizuru. Skroz kratki bob do ispod ušiju s plavim pramenovima i preslatka je. Voljela bih da možeš to da vidiš. Svaki put kad ju gledam sve u meni čeka kad ćeš se pojaviti iza ugla vrata od dnevne i trčećim se smjestiti u moje krilo da je odgledamo.
I gledam svake dvije sekunde iza tog glupog štoka od vrata. Znam da sam luda ali još uvijek čekam.
Kad te nema onda zamišljam. I pričam u prazan prostor na koljenima.

Još uvijek ti pravim mjesto pored jastuka. Pomjerim ga ulijevo čim legnem, po navici. Nema veze što znam da negdje gore imaš bolji. Mekaniji, udobniji.

Znaš, još uvijek ja i beban hranimo male i velike mace po Bulevaru i svuda gdje stignemo.,
Još uvijek ih sklanjamo sa ulice i nalazimo im dom.

Još uvijek i zauvijek te volimo. Pričamo o tebi i beskrajno smo zahvalni što si bila tu.
Još uvijek smo te poželjeli do ludila i još uvijek nam nedostaješ.

Beban kaže da mu je zbog tebe životni san da osnuje sklonište za napuštene životinje sa ulice. I da će jednom kad to ostvari "njegovo udruženje za spas" biti nazvano Nina.

Hvala ti malena.

Ti znaš da te volimo. Zauvijek.