25. 08. 2012.

Devet stvari koje niste znale o meni

Skoro pa pune tri godine bloganja... vrijeme za jedan totalno lični, nekozmetički post :) Pošto nisam fan intimiziranja bilo koje vrste i po prirodi sam takva da mi treba čitava vječnost da se opustim i podjelim neke privatne stvari iz svog života tako u eter, unaprijed apelujem da se moj nespretni stil izražavanja kad pričam o tome ne uzme za zlo ali nešto me puklo sada da napišem ovaj post i gotovo :D
Dakle, random poredane činjenice koje ne znate o meni.




Nemate pojma koliko mi znači što ste tu. Sjećam se kad sam tek kretala s pisanjem ovog bloga i počela tipkati prvi post, tremu sam liječila ponavljajući si da to niko neće čitati i da je ovo samo jedan od načina na koji kanališem veliku ljubav i uživanje u kozmetici koje je već dugo postojalo u meni. Moj način na koji ću to pokazati svijetu i nema veze koliko nespretno i blesavo bilo, u moru aktivnih blogerica koje su bile velike ( i moja inspiracija) šanse su minorne da me iko pronađe. To je bila moja zona komfora i trebala mi je. Kreativnost sam oduvijek nosila i osjećala ali ju nisam imala kroz šta drugo izraziti jer primjera radi, u likovnom sam uvijek bila krš. Dan danas znam nacrtati samo kuću, drvo, sunce i čiča Glišu. Ništa drugo. Nikad nisam znala praviti nakit od raznobojnih perlica, lijepe figurice od plastelina (uvijek sam pravila jednu veliku šarenu gusjenicu),  mama mi je pomagala, čitaj odrađivala 90% posla pri svakom mom likovnom radu i dugo sam se pitala čemu težim uopšte, čak i kad sam daleko odmakla od osnovne i srednje škole. A onda sam se pronašla u carstvu sjenila, rumenila, ruževa i svega što uz to ide, otvorila blog i frapirala se i ne malo stiltala kad su počeli pristizati prvi komentari i kad je broj posjeta počeo rasti. Svaki brojčić više i svaki mail koji sam dobila bio mi je veliki kao kuća. I još uvijek je. Hvala vam i volim vas, sve redom.


Ako me pratite na fejsu to što obožavam Balaša vam i nije neka novost jer svako malo kačim različite verzije njegovih meni najdražih pjesama. Svaku znam napamet i koliko god puta ju čula ne može mi dosaditi. Od svake bi se mogla napisati knjiga, snimiti film ili u najmanju ruku izvući pametna životna pouka. Volim ga jer niti jednu pjesmu nije otpjevao samo zato da ju otpjeva i nijedan stih nije napisao samo da bi se riječi rimovale. Svaki ima zaleđe,  priču koju slijedi i toliko mnogo utkane duše. Rođendan za koji sam od kolege iz drugog grada dobila Dodir svile, I život ide dalje, Tri posleratna druga i Jedan od onih života bio mi je najljepši na svijetu. Sjećam se da su knjige bile fabrički upakovane u celofan i da sam ih čitava dva dana čuvala na stolu u dnevnoj sobi i samo gledala. I da, ne sramim se reći da sam se beskrajno mnogo puta naježila i rasplakala čitajući ih.


Prije četiri godine ja sam se potpuno skršila. Svi proživljeni stresovi kojih mi nije manjkalo u životu uzeli su svoje i naprosto sam se gušila u anksioznosti koja se klackala između perioda žestokih paničnih napada i potpune depresije. Zaista je grozno kad ujutro nemate snage i ne vidite svrhu da uopšte ustanete iz kreveta. A morate. Ili kad vas panični lupi u sred poslovnog sastanka pa glumite zadnjim atomima da je sve ok dok imate osjećaj da vam srce lupa tristo na sat i da ste završili s ovozemaljskim životom. Iskreno se nadam da ne znate kako to izgleda. Nikada neću zaboraviti doktora privatne (da, privatne) klinike koji mi je na kraju odbio naplatiti ultrazvuk srca i hiljaditi po redu EKG i laboratorijske nalaze. Jer je to bio prelomni momenat da se postidim do zla boga, trgnem i napravim nešto sa svojim životom. Napustila sam sve forume koji su se bavili temama anksioznosti i depresije, lijekove bacila u smeće, otišla u prvu knjižaru i kupila prvu pozitivnu knjigu koja mi je zapala pod ruku - Moć Podsvjesti od Dž. Marfija, upisala i završila tri stepena Art Of Living tečaja, progutala još gomilu knjiga, videa i članaka na tu temu, radila na sebi i trudila se do beskraja. Nije uvijek bilo lako, ustajala sam i padala milion puta. Ali krenulo je. Kad podignete dupe i učinite taj prvi i najteži korak svaki sljedeći se pojavi sam od sebe. Kako sam učila voljeti sve ono što jesam, prihvatila odgovornost i mjenala se na bolje, okolnosti i ljudi u mom životu su se promjenili. Na bolje. Mnogo bolje nego što sam ikada pretpostavljala da će biti.


Zapravo sam spavalica. Velika. Radim zadnjih 12 godina, još od srednje škole a i dalje se nisam navikla na buđenje u 7 ujutro. Alarm mi je redovno navijen u 6, usput rečeno. Snoozam se dva puta po pola sata, presretna kad zazvoni prvi put jer znam da se ne moram odmah dići. Kad dotjeram cara do duvara i alarm zazvoni po drugi put ustajem i prije nego što se uputim u kupatilo pristavljam vodu za nesicu. Bez strong varijante - kašičica i pol kafe plus dvije smeđeg šećera plus mlijeko ne znam gdje se uopšte nalazim i funkcionišem kao robot, čistim automatizmom. Esspreso na poslu pijem i ćutim. Ljudi s kojima radim sve ove godine su se već navikli da nisu ništa krivi i da se realno budim tek oko pola deset kad počinjem izgledati i djelovati kao normalno ljudsko biće. Ali mi zato noć ne spominjite, spremna sam ostati budna, plesati, pričati, pisati i šta god drugo treba :) Do svitanja.


Ne gledam španske, turske, bosanske ni bilo kakve druge ali za hrvatskim serijama gubim razum. Pojava koju ne znam i ne mogu objasniti jer sam ja osoba kojoj TV inače služi čisto da popuni prazninu u plakaru dnevne sobe koja je za njega fabrički predviđena. Primjera radi, za Ljubav u zaleđu sam prije par platila 30 dolara premium članstva na Movtex Videu da bih pogledala sve propuštene epizode jer se lik koji ih je počeo postavljati na YT uljenio i njegovo sutra se produžilo u nedogled a ja sam krepavala od želje da saznam šta je bilo do kraja jer dok su ju emitovali na Pinku ja sam sunčala dupe u Opatiji. Laru ne gledam, previše mi je patetična a Filip Juričić tu svejedno glumi negativca što mi se ne sviđa. Ali Našu Malu Kliniku volim mucho. Šemsu najviše.


Na ovo se svaki put davim od smjeha :))



Ovo malo, žuto, čupavo i brkato stvorenje zaslužilo je i ima posebno mjesto u mom srcu. Sjećam se prvi put kad sam ju uzela u ruke, bila je malena toliko da kad sam ju stavila na dlan na njemu je još ostalo slobodnog prostora. A ja nemam velike ruke. Bila je stara samo mjesec i pol, sva je drhturila, onako mršava i upaljenih, crvenih okica. Miša mu, osjećala sam se kao da imam ljudsku bebu u rukama. Ja, koja nikad nisam voljela mačke niti sam išta znala o njima sam se uhvatila kako ju nosim kući, u zakupljeni stan u kojem je gazda striktno zabranio držanje bilo čega s više od dvije noge  i sa zadnjom lovom iz novčanika plaćam opšti pregled kod veterinara, vitaminske inekcije, vakcine, lijekove, mokru i suhu hranu i pijesak a onda do tri ujutro iste noći surfam po forumskim temama i internet člancima da bih saznala što više o mačkama i tome šta im treba. U početku me, baš poput prave bebe, budila noću da jede i da se igra, nosila sam ju dok još nije skužila gdje joj se zapravo nalazi wc i gdje je kupatilo a gdje je hrana i voda, dezinficirala sam i manijakalno čistila čitav stan da ona ne bi slučajno, zavlačeći se po uglovima za koje nisam ni znala da postoje, navukla još neku prehladu, alergiju ili upalu. Rezultat svega je da, tri mjeseca nakon toga, stan u kome  živim konstantno blista a Nina hoda za mnom gdje god se pomaknem, sjedi i mnjauče ispred kade dok se tuširam, dočekuje me ispred ulaznih vrata kad dolazim s posla i baca mi se u ruke dok prede ko traktor i svako jutro me budi prelazeći mi šapicama preko lica nakon što pritisne snooze na alarmu mog mobitela svojom blesavom malom žutom šapom. I zna dati eskimsku pusu kad joj tražite. I dobro zna šta smije a šta ne pa molećivo gleda dok spremam sendvič ili postavljam ručak. Repić i guza joj igraju ali neće skočiti na stol. Inače prodaje dušu za komad bureka, edamera ili pureće šunke. I ubijte me ako mi nije poput drugog djeteta koliko ju volim. Šta god bilo ko mislio o tome.




Pratim i nekozmetičke blogove. Čak dva.
Jedan od njih je i modni iako ja većinu vremena hodam okolo u zirehaškim odjevnim kombinacijama tipa bijele majice, crnih pantola/tamnog džinsa i bež sandalica na štiklu, eventualno jednobojnim haljinama. I to mi je krajnji domet. U svom ormaru nemam nijedan komad odjeće koji se ne kombinuje totalno klasičarski i dosadno s nekim drugim. Odjeća mi u biti služi samo da ne hodam gola po svijetu jer me generalno ne privlači. Nikad nisam otkinula na savršenu suknju niti dala zadnje novce na cipele iz snova. Ne sanjam o tome ali me ne pitajte koliko želim Nars rumenila, MAC kistove ili Chanel pudere. Zato ne gotivim modne blogove. Osim Emininog. Kod nje svratim zbog fenomenalnih fotografija, njene osobnosti koja izbija iz svake od nih i zato jer nosi ono s čim ja nikad ne bih smjela izaći u ovo veliko selo od našeg grada. I nosi to sa stilom. Koji se nigdje ne može kupiti. Svojim odjevnim kombinacijama me inspiriše za boje u dekorativi. Pored nje od nekozmetičkih pratim samo još Elle Woods Gone Brunette. Žena čiji sam blog iščitala u dahu kad sam ju prvi put otkrila. Sjedila sam i čitala dok mi dupe nije utrnulo. Ne gotivim virtualne dnevnike ali njen me je kupio. Iskrena je, neposredna i blesava. Tip cure s kojom se možete saživjeti, razumjeti i za koju se vežete kao za najbolju frendicu.


Suludo sam znatiželjna. Ako si u ovu tvrdu bosansku glavuču utuvim da hoću nešto da znam, probam ili imam nema te sile koja će me odgovoriti od zamišljenog nauma. Koliko god da me koštalo. Prvi primjer kojeg se sjećam : sa nekih svojih pa nepunih 5 godina stojim na gradilištu naše kuće i razmišljam može li kamenje letjeti. Uzimam jedan poprilično gabaritan komad sa hrpe šljunka i iz sve snage i petnog zaleta bacam ga u zrak iznad sebe dok nestrpljivo piljim prema gore i čekam da vidim šta će da se desi. Naravno da me spičio direkt u blesavi nos i da je mama dobila nervni slom kad sam se sva hepi i krvava pojavila na vratima. Bilo je sličnih primjera na istom principu čak i sa puno više godina od tad ali znatiželju nisam nikad uspjela savladati. Znam ju po onom crviću pokretaču koji mi se pojavi u glavi kad se zapitam šta bi bilo kad bi bilo. Zaplatila sam milion puta ali sam nepogrešivo i svaki jebeni put na kraju dobila odgovor na to pitanje :)


Kunem se da bi me smatrale za luđakinju da ste mi komšinica ili da idemo u isti market po hljeb i mlijeko. Ne bih znala ponoviti šta imate na sebi i kako ste građene ali što se šminke tiče ne mogu si pomoći, piljim i skeniram  sve : od toga koliko presvjetli ili pretaman (najčešće) puder nosite, preko toga odgovara li boja ruža vašem podtonu kože i kako vam trepavice izgledaju iz profila do toga kako ste blesave što se drugačije ne šminkate jer su vam crte lica idealne za konturiranje/tuš/neonski ruž. Nemalo puta se uhvatim da zamišljam kako bi predmeti moje opservacije zgledali kad bi ih našminkala. Hvala bogu na ljetu i suncu pa cvike više ni ne skidam i mogu da buljim do mile volje ali kad dođe jesen i zima na sto sam muka da ti isti predmeti ne pomisle kako sam homoseksualna ili u najmanju ruku skrenula sa zdrave pameti. A nisam. Barem mislim.

To je sve. Namjerno nisam htjela napraviti deset tačaka. I devet je za prvi put sasvim dovoljno :)
 
Želim vam divan i veseo vikend :***

Broj komentara: 28:

  1. Hvala sto si dio svog privatnog zivota podijelila s nama. Istovremeno sam se malo rastuzila kad si pisala o losim stvarima koje su ti se desavale, nekako sam i sebe pronasla tu, a i nasmijala pogotovo kad procitah da si samo znala samo nacrtat kucu, stablo...isto tako i ja :P. Mozda nisam ranije ovo uradila, mozda i jesam, ne sjecam se, ali evo ovom prilikom cu t pohvaliti i reci ti da redovno pratim sve sto pises ovdje, sto se tice sminkanja, losa sam u tome, ali nekad mi pomogne ovdje neka objasnjenja sta i kako treba nasminkat, cak sam te nekad davno preko maila pitala koji bi puder odgovarao mojoj kozi, i ti si mi ljubazno odgovorila, i naravno pomogla, jer taj puder i sad koristim. Eto uglavnom hvala ti i super je ovo sto radis,ne komentarisem cesto postove ali redovno citam. Pozdrav od Mirele

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Baš sam komentarisala s prijateljicom jučer da mi je ovaj post bio teži za napisati od bilo kakve recenzije, radije se izvrćem na prozoru slikajući swatcheve i šminku na dnevnom svijetlu i podnosim upitne poglede komšija s paralelnog sprata u susjednoj zgradi nego što pišem o sebi i svom životu :) ali mi je drago da sam i to konačno napravila, pogotovo kad vidim da ljudi poput tebe razumiju i prepoznaju se u tome. Hvala ti na divnom komentaru i baš mi je drago da si zadovoljna preporukom za puder.

      Izbriši
  2. Super post i lijepo da si to odlucila podijeliti sa nama.Ja te osim gfc-a pratim preko fejsa pod svojim licnim profilom ( ostacu misteriozna :-))i vidim i to za Balasa i slike cica mace i mogu ti reci da si mi u dosta tih svojih tacaka skroz slicna.I za Balasa,i zutu macu,i depresivno/dotakla sam dno fazu.Isto volim da puno spavam,i isto tako funkcionisem na poslu,dok nocu postajem prava sova :-)
    Jedino sto ne znam da sminkam tako kao ti,pa ni priblizno,hehe,ali imam jos cudnovatiju naviku kad gledam ljude,ja ih u mislima i stilizujem,i sminkam,mjenjam frizure ,a katkad im misaono skresem i prevelik nos ,usi,dodam,oduzmem...hmmm ne bas ok navika priznajem :-)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, to je dobra ideja, nisam nikad probala, ja sam ih samo šminkala :D

      Izbriši
  3. Ovo trece - kao da citam sebe. Jos ovakvih postova,meni su puno pomogli ;)

    OdgovoriIzbriši
  4. Hvala što si podijelila s nama neke privatne detalje...<3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nema na čemu, hvala tebi i ostalim curama što ste tu :***

      Izbriši
  5. Baš lijep, topao, neposredan i iskren post.
    Glasam za još poneki u ovakvom duhu! :-)

    gaby

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Biće ih još, nadam se ubrzo, dok malo pregrmim ovaj :) Nije mi žao što sam ga napisala ali je prvi takve vrste pa se još uvijek osjećam pomalo izloženo ali kad sam vidjela sve ove divne komentare poput tvog ohrabrila sam se i sigurno da će još poneki nekozmetički naći svoje mjesto tu.

      Izbriši
  6. Divno..divan post,neuobicajen..
    A tek sto se tice zadnjeg pasusa-nemalo puta sam citajuci tvoj blog razmisljala kako bih voljela da me ti uzmes u svoje ruke(puj,puj.;mislim na sminkerske)i napravis od ruznog paceta princezu....ili bar das smjernice kako pace da izadje iz pernatog omotaca!!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislim da se sjećaš kako sam tu svoju deformaciju pokazala u jednom od prvih mejlova koje smo razmjenile :) I obećavam da ću te se dočepat, mislim dekorativno, prvi put kad dođem u BL a da to bude na više od pola sata slobodnog vremena koliko imam kad me natjeraju na seminare

      Izbriši
  7. Super post:)Mače ti je poput drugog djeteta,da li to znači da imaš dijete?Ili ja slabo kontam:)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne kontaš slabo, imam i prvo, pravo dijete :)

      Izbriši
  8. pratim te vec neko vrijeme ali rijetko komentiram..sviđaju mi se tvoji postovi a ovaj nekozmeticki posebno.dotakla si me u nekoliko tocaka-slicne faze depresije i panike sam prozivljavala prije par godina i sad mi se vratilo ponovo,također odbijam piti ljekove :S i tocno znam kako ti mace "zarobe" srce i cijeli svijet se promijeni..ni ja nisam bila veliki fan micki dok mi nije dosetala moja,sad ih imam 4 i obozavam ih sve,a najdraza su mi buđenja sapicom dok glasno prede i mazi se :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ni ja nisam nikad pila lijekove koje su mi propisivali iako sam ih kupovala. Osim Persena, njega sam koristila ali on je na biljnoj bazi. Imala sam strašnu odbojnost prema antidepresivima, smatrala sam ih za izlaz u krajnjoj nuždi, ono kao požarne stepenice u zgradi - tu su ali ih niko ne koristi do teške frke :)U biti me hvatao strah od nuspojava pa sam ubijedila sebe kako mogu izgurati bez njih. I jesam, tako da apsolutno podržavam tvoju odluku i držim ti fige da se što prije izboriš s recidivom. Samo se nafilaj da to možeš, malo se natjeraj da kreneš i vidjećeš kako će se kockice početi slagati na bolje :***

      Izbriši
  9. Divan mi je ovaj post, baš kao i ti :) Tvoj blog je prvi koji sam počela da pratim, tada još nisam znala za GFC i druge slične opcije pa sam svakodnevno otvarala blog u nadi da si objavila nešto novo. Privukao me je sadržaj tekstova, naravno, ali jos više radost koja izbija iz tvojih postova, baš je jasno da je šminka za tebe ljubav. Sada imam i sopstveni blog, ali i dalje uvek rado pročitam svaki tvoj novi post :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Iako ne komentarišem jer mi uvijek nekako fali vremena, pratim tvoj blog i pročitala sam sve o čemu si pisala. Krenula si odlično i samo tako nastavi!
      I veliko ti hvala, bolji kompliment od toga da se ljubav prema kozmetici osjeti kroz postove mi nisi mogla dati :)

      Izbriši
  10. Prije svaga jaaaako sam se obradovala kada sam vidjela da si me spomenula i to u kakvom kontekstu! :D hvala ti mnogo, to mi jako znači! ja sam redovno na tvom blogu, nekad ne stignem komentarisati ali se potrudim da ne propustim ni jedan post, ovaj je jako hrabar jer sam ja uvijek imala strah da ne podijelim previše sa ljudima koje ne znam. Uvijek je ljepše nekako čitati blog kad imaš neku predstavu o osobi koja ga piše, najviše i volim blogove čije autorice smatram u neku ruku i prijateljicama iako ih nikad nisam vidjela, koliko god to patetično zvučalo :D Želim ti još samo reći da jako uživam u svakom tvom postu i pisanju i da sam zbog tebe i još par ljudi sa you tube-a postala i sama totalni zaluđenik kozmetikom, želim ti sve najbolje i da nam napišeš još milion postova!

    OdgovoriIzbriši
  11. Hvala ti Emina, baš si me raznježila :*
    Moram priznati da mi je trebalo hrabrosti, inače sam prilično zatvorena s ljudima koji mi nisu privatno bliski ali pokrenulo me upravo to o čemu pričaš, što i sama volim čitati personal postove na blogovima koje pratim jer me zanima ko zapravo stoji iza napisanog, kakva je ta cura, šta voli, šta ne, kako živi... Pa sam kontala kad mogu one mogu nekako i ja i eto :)

    OdgovoriIzbriši
  12. hvala na ohrabrenju svima nama koji smo u panici svakodnevno..i to godinama..hvala;))

    OdgovoriIzbriši
  13. i da,nažalost ja pijem ljekove,jer je to toliko jako da mi se nekada čini da ću umrijet od straha..i ja se nadam da ću jednom uspjet biti ona stara..hvala;)

    OdgovoriIzbriši
  14. hvala na divnom postu.moram ti reci da si bila prva blogerica koju sam pocela pratiti i bas uvijek me obraduje kad vidim da imas novi post i svaki onako s uzitkom procitam.ne mogu vjerovati da je proslo vec 3 godine...:)
    ja ionako imam osjecaj da te poznajem, a definitivno bih te i voljela sresti nekad i mislim da bi se bas slozile nas dvije :))

    anela b.

    OdgovoriIzbriši
  15. Iskreno od srca .. svaka čast .. navijam za tebe <3
    Geliranje Noktiju Osijek

    OdgovoriIzbriši
  16. Odlican post, drago mi je sto si sada dobro! :)

    OdgovoriIzbriši
  17. Hmmm.. Definitivno iscrpan i zanimljiv post.. Ja se osjećam kao da sam sad pred slomom živaca. :/

    OdgovoriIzbriši
  18. Predivan post, svaka čast na hrabrosti, ali i umijeću da ga pišeš na takav način da poželiš da čitaš cijelu noć. Ne nije zbog intimnih niti privatnih dijelova, nego tvoj način na koji se izražavaš je pravo spisateljski:)))))) Mogla bi biti nova Carry Bradshaw:))) U svakom slučaju pratim tvoj blog, i često mi popravi teške i tmurne dane, koji izgledaju kao da nikada neće proći.

    Najljepši pozdravi!

    OdgovoriIzbriši
  19. I ja, točnije moja obitelj, imamo odnedavno mačka. I to igrom slučaja, baš žutog. Koji smije u kuću. E, smije u kuću. To se nije desilo, nikad. Moja majka redovito nije dopuštala životinjicama unutra (osim jedne godine kad nam je jedan mačak nastradao od auta pa je bio ozlijeđen, jadničak). A ovaj smije spavati na njezinom krevetu. I tepa mu. A ja sam više osoba za pse. I oooobožavam ovo čudo od životinje!! Tako da znam kako ti je. I jako me usrećilo što si macu spasila bolesnu i zaslužuješ da te sad toliko oduševljava.

    OdgovoriIzbriši