Biti beauty blogerica ? Ma ništa lakše.

Često čujem komentare tipa " Joj blago tebi, dobiješ besplatno krasne proizvode a sve što trebaš je da opucaš dvije-tri slike i napišeš koju riječ" .  Hmm... Iz vaših usta u Božije uši.
Često čitam i grozne, zlobne i nekorektne komentare po beauty blogovima. Na svom sam ih imala svega par ali mi jako ide na živce što takvi potiču i to u 100% slučajeva koje sam vidjela i pročitala, od totalnih anonimusa. Mislim ajde, ako se već smatrate kompetentnima da bljujete po drugima i njihovom trudu i zalaganju a to fakat mislite - onda majku mu, stanite iza svog stava. Prvo i najbitnije - argumentima.  Drugo - imenom, nickom, slikom, potpisom, bilo čime. 
Jer i mi na potpuno fer način stojimo iza onog što objavimo. 
Dobro kaže naš stari narod, najlakše je tuđom stvarkom po gloginju mlatit.

Zato za sve vas koje mislite da sunce sija i ptičice cvrkuću oko nas dok slikamo, testiramo i pišemo napravila sam ovaj post. Čisto onako,  da se probate zamisliti u sledećim (meni itekako poznatim) situacijama.

1. Nove proizvode ne smijete taknuti prije nego što ih slikate

Kupite ili dobijete nešto prekrasno što vas totalno mami i prvi poriv vam je kao deklarisanom make up džankiju namackati to na oči/usne/lice. Ili barem na ruku. Ali neće ići. Povući ćete ručnu dok prsti svrbe sve u 16 i dohvatiti se fotića jer se proizvodi na blog stavljaju tek pristigli, tek otpakovani, skoro pa nepipnuti, potpuno netaknutog sadržaja. Zato što tad najbolje izgledaju. Ko još želi vidjeti fotografije kremastog rumenila punog nečijih ličnih otisaka prstiju, gel linera s udubinama nastalih kistom ili ruža za usne s brazdama od nanošenja ? Prva ja ne. I koliko znam niko.

2. Slikanje - poznato i pod terminom "fotoaparat je đavolje pomagalo"

Ne znam jeste li ikad provele cirka tri sata fotkajući nešto što uporno i uporno, iz potpuno nepoznatog razloga odbija da ispadne realno, onako kako ga vi vidite svojim vlastitim očima ? Jeste li ikad dobile friking išijas hvatajući pravi ugao slikanja u odnosu na izvor svjetlosti? Jesu li vas ikad komšije iz zgrade prekoputa gledale kako totalnu luđakinju dok ste prema otvorenom prozoru namještale podlakticu jedne ruke sa swatchevima balansirajući pritom s aparatom u drugoj ruci i proizvodile pokrete kao da vam treba hitna pomoć nekog dobrog psihijatra ? Da ne zaboravim kako na kraju balade zna doći do situacije da kad konačno završite s ta tri sata u krivljenju i balansiranju, opucate sto i nešto fotografija jednog te istog proizvoda, prebacite ih u folder - i skužite kako na ekranu kompa nijedna nije dovoljno dobra/jasna/oštra/realna da bi se objavila.
Pa vam dođe da vrisnete odavdje do Pakistana.
Pa vam dođe da bacite fotić na pod i skačete po njemu sve dok se potpuno ne smrvi.
Ali pošto niste baš pri parama da kupujete novi svaki put kad se to dogodi, udahnete duboko, najdublje što možete, pomirite sa kletom sudbinom i krenete sve ispočetka.

3. Svijetlost vam postaje najveći prijatelj. I najveći neprijatelj. 

O, o ovom bih mogla napisati esej. Prije nego što sam počela s blogom, apsolutno me nije zanimalo koje je doba dana, je li vani sunčano, vedro ili tmurno i bacaju li moje sijalice i lampe toplu ili hladnu svijetlost. Ma koga briga. Ali od kad je slikanje sjenila, rumenila i ostale ekipe stiglo na tapet, sve ove stvari postale su itekako važne i primjetne. Kad sunce usija, makar i u pola zime, momentalno se diže dupe, hvata fotoaparat i juri slikati pored prozora ili balkonskih vrata ono što stoji u posebnom neseseru i čeka baš takve momente. Kad vas dnevna svijetlost iz objektivnih razloga ne može poslužiti jer se dižete prije i kući vraćate nakon iste, ostaje vam da balansirate s umjetnom, što je skoro pa ravno vješanju dok sve ne uštelite - s koje strane koji tip svjetlosti, kako okrenuti proizvod a kako objektiv fotoaparata... 
Ali najbolje slike ipak nastaju vani, pri dobroj dnevnoj svjetlosti. To što komšije s proljeća i ljeta vrlo često znaju pitati mamu u prolazu " Bogati, što ona tvoja mala stalno vikendom slika zemlju?" (jer je proizvod ipak nevidljiv iz njihove perspektive) vam preostaje samo da zanemarite.

4.  Za jedan post nije dovoljno pola sata. Nekad ni sat. Ni dva.

Duboko sam uvjerena da ljudi koji nikad nisu napisali post zapravo nemaju nikakvu predstavu kako to zaista izgleda. Da čak i kad vam fotke konačno uspiju počesto nađete sebe da piljite u bijelu pozadinu Bloggera i pokušavate napisati nešto smisleno o predmetnom proizvodu dok kilinac piči Nintendo na TVu i svako malo nešto pita ili traži, mačke skaču po vama, telefon zvoni, ljudi kucaju na vrata, premorene ste poslje jebenog dana na poslu, u stisci ste s vremenom, inspiracija vam je nula bodova ili je nešto sasvim peto u pitanju. Pa se vi skoncentrišite i napravite nešto što će ljudima biti korisno da pročitaju. Najsretnija sam bila kad sam pisala postove iza ponoći, kad sve što je živo u mom stanu zaspe i niko me ne traži i ne prekida u pola započete misli. Mada, budimo realni takve situacije su rijetke ko slanina u Somaliji. Jer velika većina nas ima redovan, full time job i prinuđene smo ustajati rano ujutro.U mom slučaju pričamo o skoro svakom jutru osim nedelje.

5. Kad se Blogger ponaša kako mu vjetar puhne

Varijacija na temu je bezbroj ali neke od najčešćih su sledeće : neće spremiti promjene, neće importovati slike, neće pokazati pregled ili hoće - ali sa čudnim razmacima koje vi u draftu ni izbliza niste napravile i koje ćete popravljati sve dok gore navedeni ne odluči da opet bude normalan. Doduše, nekad se i predomisli u onoj milisekundi između klika na "objavi" i "prikaži post". 
Pa vam opet dođe da vrisnete do Pakistana.

6. Recenziranje sponzoriranih proizvoda

Ukratko rečeno - nije baš jednostavno. Ako imate imalo zdrave savjesti napisati ćete kakav je proizvod zaista. A ako je je loš a vi opet imate imalo zdravog obzira neće vam biti jednostavno to napisati. Realno gledano, kompanije šalju kozmetiku iz svog asortimana zbog marketinga što je naravno u cilju poboljšanja prodaje i vi ih onda kao ja u recenziji Avon bronzera lupite hladnim tušem i napišete da je baš taj njihov inovativni bronzer, u pakiranju s kistom, potpuni promašaj. Da, bilo mi je žao - danima. Ali bih se još više grizla da nisam to napisala.
S druge strane kad je proizvod koji ste dobile dobar, čak šta više odličan, trebate paziti da se dovoljno objektivno odmaknete i ne pretjerate s pohvalama. Jer vas onda ljudi koji čitaju tumače pogrešno i vrlo lako pomisle da ste nahvalile proizvod jer ga niste platile nego dobile... Pa onda testirate dva Bourjois ruža mjesec dana.

I na kraju da zaključim - pisanje beauty bloga nije naučni rad ili atomska fizika. Nije podmoranje niti obaveza. Ali sam vam ovim postom pokušala dočarati kako nije uvijek ni pjesma niti je tako lagano i bajno kako izgleda posmatrano s vanjske strane.
U sve što vi vidite i pročitate kao gotovo neko je uložio i ostavio svoje vrijeme, odgovornost, trud, zalaganje i ljubav. Ne da bi dobio još više besplatnih fensi proizvoda nego da biste vi - koje se upravo spremate da krijući se iza svog malenog ekrana napišete taj zlobni komentar - znale, vidjele i pročitale kakvo je nešto prije nego što potrošite svoje vlastite novce na istu stvar.  
Poštujte to. Ili barem pokušajte.